Statistički i tehnički podaci

Prugu opisuju sljedeći brojčani podaci:

Dužina pruge: 123,1 km
Širina tračnica: 760
Broj željezničkih postaja: 35
Najniža točka: 2 m n.v. (Trst, Kopar)    
Najviša točka: 293 m n.v. (Grožnjan)
Zavoji: 604
Tuneli: 9
Mostovi: 11
Vijadukti: 6
Prosječna brzina vlaka: 25 km/h
Najveća brzina vlaka: 31 km/h
Duljina vagona: 8,5 m                 
Broj sjedala u vagonu: 30
Trajanje putovanja od Trsta do Poreča: 6-7 h
Početak izgradnje: 1900
Otvaranje pruge: 1902
Posljednja vožnja vlaka: 31/08/1935

Godine 1900. započela je izgradnja uskotračne pruge u dužini od 123 kilometra, izgradnja 8 tunela ukupne dužine 1.530 metara, 11 mostova i 6 vijadukata, te brojnih željezničkih stanica, stajališta, skladišta, stanica za snabdijevanje vodom, nasipa, usjeka pruge u dvije dionice, i to do  travnja 1902. od Trsta do Buja (59 km) i do prosinca 1902. od Buja do Poreča (64 km). Taj veliki pothvat, čak i za današnja poimanja, dovršen je za rekordne dvije godine.

Krštenje vlakića imenom Parenzana desilo se sasvim slučajno u veljači 1902. kada je u tršćanskom časopisu Državnih željeznica objavljena okružnica vezana za prvu dionicu pruge do Buja. No, kako se htjelo naglasiti da će željeznica ipak stići i do Poreča na okružnici je stajalo „Parenzaner“, tako se njezino ime zadržalo do danas u talijanskoj inačici „Parenzana“.

U vrijeme kada je Parenzana puštena u promet, dionica Trst-Buje, imala je 3 vagona za prtljagu, 10 putničkih vagona, 14 zatvorenih i 28 otvorenih vagona, sve u vlasništvu tvrtke Societá locale Trieste-Parenzo, dok su dvije lokomotive U 20 i U 21 bile vlasništvo države. Dužina je pruge iznosila je 58,651 kilometara od početne točke na sredini čekaonice za putnike na kolodvoru Trst-S. Andrea, do sredine prijamne zgrade na postaji u Bujama.

Dužina dionice, od sredine putničke čekaonice u Bujama do sredine zgrade u Poreču, iznosila je 63,54 kilometara, pa je cjelokupna dužina željezničke linije od Trsta do Poreča iznosila 122,199 kilometara.

Osoblje na vlakovima sastojalo se od triju vlakovođa i tri konduktera, a osoblje na lokomotivama od četiriju strojovođa i četiri ložača; u zapisniku nije naveden broj kočničara koji su također trebali biti u vlaku.

Sa zadnjim, u međuvremenu pristiglim pošiljkama, park pogonskih i vučnih vozila narastao je na 4 lokomotive u vlasništvu državnih željeznica, 4 prtljažna i poštanska vagona, 13 putničkih vagona, 30 zatvorenih i 26 otvorenih vagona, 2 vagona-spremnika; pored toga je za održavanje linije postojalo 10 kolica i dva velocipeda na četiri kotača.