Gradnja

Istarska željeznica

Kada je 20. rujna 1876. svečano otvorena dugo očekivana Istarska željeznica koja je trebala pridonijeti učinkovitom povezivanju ratne luke Pule s bespućem austrougarskog carstva, razočarani Istrani nevoljko su vrtili glavom.

Građena uglavnom u korist vojske, bez izravnog gospodarskog i trgovačkog doprinosa običnom puku, ta je željeznica, trasom koja je prolazila središtem poluotoka bez doticaja sa njegovim najnapučenijim sjeverozapadnim krajem, slabo ili gotovo nikako unaprjeđivala rast lokalne trgovine. Mada su obalni gradovi još i mogli uživati blagodati povoljnih i učestalih pomorskih puteva, komunikacija između gradića u zaleđu bila je, međutim, svedena na minimum. Budući da naprosto nije bilo nikakvog načina za njihov adekvatan plasman, tako su i najbolji istarski proizvodi poput vina i maslinovog ulja sa plodnih brežuljaka okolice Vižinade, Grožnjana, Motovuna zajedno sa solju, voćem, povrćem, stokom te nadaleko poznatim kvalitetnim kamenom iz Momjana, Tribana, Sv. Stjepana ili Višnjana još nepravedno dugo morali čekati u sjeni. Drugim riječima, trasa Parenzane kao linijski sustav bila je bitna za oživljavanje razvojnih djelatnosti u njenom utjecajnom pojasu, pošto je povezivala gospodarske funkcije prostora (poljoprivredu, industriju i trgovinu), a omogućavala je i transport ljudi i robe.

Prijedlog za izgradnju pruge Poreč - Trst 

Svjesni važnosti koju bi donijelo povezivanje njihova kraja s Trstom i Istarskom željeznicom, zastupnici općina iz doline Mirne stoga su već 1880. godine uputili peticiju ministru trgovine tražeći ozbiljno razmatranje ovog problema.

Unatoč tomu što se Beč, vješto izbjegavajući direktni odgovor, očitovao u načelu pozitivnim stavom, pozivajući na sastanak sve zainteresirane općine u cilju konačnog dogovora, uz veliki angažman grofa Pietera Waldersteina (koji je potom izradio i prvu cjelovitu studiju te stručne predradnje), još je moralo proći punih osamnaest godina prije no što je konačno 16. prosinca 1898. Vlada u parlamentu podnijela na prihvaćanje prijedlog za izgradnju pruge Poreč- Trst.

Nakon osnivanja Lokalnog željezničkog društva Trst-Poreč prošli su mjeseci, a radovi na izgradnji nove željeznice nisu započeli. Ali, u ožujku 1900. godine počelo je s radom pravno povjerenstvo za odobrenje naknada vlasnicima otuđenih zemljišta, u čijem su sastavu bili gotovo isključivo strani dužnosnici. Povjerenstvo je funkcioniralo na osnovi strogih pravila.

Konačno je u Eisenblattu od 18. travnja 1900., godinu dana nakon dodjele službene koncesije, objavljen poziv za sudjelovanje na javnom natječaju za radove na željeznici  Trst-Buje. Javni  se natječaj održao u Beču, 10. svibnja 1900. Sudjelovalo je ukupno 15 poduzeća, a pobjedu je odnijela tvrtka Buttoraz & Ziffer iz Trsta za dionicu Trst-Portorož, i tvrtka Filippo  Suppanich iz Ljubljane za dionicu Portorož-Buje.

Početak radova

Radovi su na više mjesta započeli idućeg srpnja i računalo se da će dionica Trst-Buje biti završena 15. studenog 1901. te puštena u promet 1.prosinca  iste godine. Poziv na javni natječaj za radove na dionici Buje-Poreč objavljen je u časopisu Osservatore triestino prvih dana siječnja 1901. godine.

U ožujku je dionica  Buje-Vižinada dodijeljena tvrtki Brunetti, List & Radl, dok je dionica Vižinada-Poreč u travnju dodijeljena poduzeću Antonio Pellegrini i Giorgio Strohmaier iz Beča. Radovi su trebali biti završeni do 1.rujna 1902. godine radi puštanja željeznice u promet 15. listopada 1902. godine. U to su vrijeme radovi napredovali brzim tempom.

U studenom 1901. godine stigle su i prve vijesti o nakani Vlade da na postajama nove trase da postaviti dvojezične rasporede vožnje. Dana 9. veljače 1902. godine u 6. broju Amtsblatta, službenom glasilu uprave državnih željeznica u Trstu, objavljena je okružnica broj 23 u kojoj je iznesen službeni pravilnik na dionici Trst-Buje. U toj je okružnici prvi put upotrijebljen naziv Parenzana, kojim se označavala željeznica Trst-Poreč.

Na dionici Buje-Poreč radovi su se također odvijali brzo. U travnju 1901. godine počelo je probijanje motovunskog  tunela i izgradnja tamošnje postaje i prilazne ceste. U kolovozu iste godine odobren je nacrt postaje za  opskrbu vodom u Livadama. U jesen 1902. godine završeni su radovi na unutarnjoj dionici Buje-Poreč. Započeli su pokusi i kolaudacija koji su potrajali od prvih dana studenog  do prvih desetak dana prosinca. Provedena je kontrola prometovanja vlakova, protupožarne mjere, ispitani su i provjereni mostovi i ostali objekti. Konačno, od 9. do 11. prosinca, povjerenstvo zaduženo za provjeru dionice Trst-Buje pustilo je u promet i dionicu Buje-Poreč.

Ustrajalo se u namjeri da se linija produlji od Poreča do Kanfanara. U tom bi slučaju pruga Parenzane dobila naziv Trst-Poreč-Kanfanar. Zbog toga su svi granični stupci oko zemljišta kupljenih od strane lokalnog željezničkog društva Trst-Poreč-Kanfanar imali natpis TPC. Također je i sama izvedba postaje u Poreču odgovara potrebama i funkcijama tranzitne postaje. Ali trasa predviđena prvobitnim nacrtom znatno je izmijenjena prije negoli je dobila svoj konačni oblik.